
Piše: Nebojša Krivokuća | Prešlicavanje
Dvadeset i pet godina postojanja jedne radijske emisije jubilej je dostojan poštovanja. Poštovanje prerasta u divljenje kada osvestimo šta se sve dogodilo za to vreme; kada se setimo selidbi sa jedne radijske frekvencije na drugu, i kako tih frekvencija odavno nema ili nisu više slobodne; kako ova emisija i njen autor već neko vreme žive pod istom krovom i oglašavaju se isključivo online; koliko se za dvadeset i pet godina promenio način na koji slušamo muziku i koliko smo se mi promenili. Konačno – divljenje prerasta u obožavanje kada sagledamo da Pop Depresija nije samo emisija – već i izdavačka kuća, koncertna agencija, Ideja koja je procvetala od ljubavi i upornosti u vremenu koje ćemo pamtiti uglavnom po mrzovolji i odustajanju.
Kada bismo bili u prilici da takav jubilej obeležavamo u gostoljubivijim uslovima, verovatno bi sada gledali dokumentarni film o zaljubljeniku u radio i muziku, koji ljubav prema neprilagođenim tipovima i neustrašivim sirenama deli sa drugima, uzima nas svake nedelje za ruku i neumorno vodi kroz taj svet ne tražeći ništa zauzvrat, i to bi bio jedan od onih filmova koji bi nas dirnuli i podsetili da je svet vredan spasavanja dokle god postoje ovakvi incidenti. Ali, uslovi nisu gostoljubivi. Nema filma. Tu smo: čovek koji to radi, mi, i muzika.
Ivan Lončarević i Pop Depresija su dvadesetpetogodišnja pokazna vežba koliko su vodiči kroz svet muzike važni – naročito u vremenu kada zilion prelepih stvari ostaje ispod radara zato što nisu prilagođene očekivanjima većine, zato što nisu uvek u trendu ili zahtevaju udubljivanje i vreme – ali nagrađuju strpljive otkrivanjem novih horizonata i dragocenih introspekcija. To je važno.
Da je još važnije preći granicu koja razdvaja konzumente i stvaraoce muzike potvrđuje ne samo ova kompilacija, već i spektakularni niz albuma koji su objavljeni na etiketi “PopDepresija / PopDepression” tokom proteklih godina. Među njima su mnogi koji su – bez preterivanja – pomogli da pop-kultura na ovim prostorima nekako opstane, uprkos svemu.
Tu se, ponovo, vraćam na divljenje. Pop Depresija je dokaz da je nemoguće dvadeset i pet godina emitovati hiljade pesama (gruba estimacija: najmanje 25.000), emitovati energiju kroz zvučne talase, objaviti stotine pesama – a da rezultata nema. To ima efekat na okolinu, prirodu i društvo, čak i u Srbiji.
Ova kompilacija ujedno otkriva i šarenolikost svega što se u emisiji i na etiketi Pop Depresija oduvek moglo naći. Tvrdoglavo odbijajući da se zaključa u samo jedan žanr i samo jedan sentiment – što je odlika istinskih zaljubljenika u muziku – Lonče je učinio dostupnim, vidljivim i slušljivim niz bisera koji se mogu klasifikovati od nove klasike preko kombo-eklektike i elektronike do ljutog indi-roka, ali za takvim klasifikacijama nema potrebe. To je – jednostavno rečeno – sjajna muzika koja ne mari za žanrovska ograničenja: muzika koja vas ubada u stopalo, golica uši, steže vam i opušta srce, ili protresa glavu sve dok ne osvestite da u vašem komšiluku, okolini, gradu, možda iza prvog zida postoji muzika koja je stvorena baš za vas, a koju verovatno nikada ne biste čuli da ne postoji ovo mesto, emisija, izdavačka kuća, koncertna agencija, ideja. Zato Pop Depresija ima važno mesto i u budućnosti. I radija, i muzike, i nas.
Pošto zamišljanog i zasluženog filma, eto, ipak nema – ostaje nam da zamišljamo scenu.
Nakon proslave dvadeset i petog rođendana, pomalo umoran od reči hvale i zagrljaja – evo ga u ranom jutru ponovo seda za sto, uključuje mikrofon i sprema se za početak još jedne emisije (verovatno) 1166. po redu. Pred njim je spisak od novih dvadeset i pet pesama koje će podeliti sa nama. Neke od njih će uskoro objaviti PD, i to ga raduje. Osmehuje se i zato što zna da će nam predstaviti nešto novo i čudesno, i da će barem jedna od tih pesama nekome promeniti putanju života. Zuma mu je kraj nogu. Nije joj baš jasno zašto Ivan priča sam sa sobom u tu spravu na stolu, ali razume da je u pitanju nešto važno, čim to radi tako dugo i sa osmehom na licu.
Nebojša Krivokuća,
verni slušalac.
