O Steveu Wynnu bih vam mogao pričati danima. Krenulo je onog lijepog jesenjeg dana tisućudevetstoiosamdesetčetvrte kada je Sale Dragaš odlucio zadržati prvu ploču Steveovog prvog banda The Dream Syndicate (“The Days Of Wine And Roses”), a riješiti se druge “Medicine Show”. Obje je bio kupio na maturalcu u Ateni. Donio mi ih je u Bogovićevu gdje smo svi mi opterećeni muzikom u to doba gubili vrijeme preprodajući “orginalke” te domaća “licencna” izdanja.
Slika preurednih običnih momaka sa omota nije obećavala. Jedan je čak imao dugu kosu, model koji će se deset godina kasnije zvati “fudbalerka”. Kad sam došao doma stavio sam “Medicine Show” na gramofon, dva puta preslušao, proglasio ih u sebi drugorazrednom kopijom Bruce Springsteena koji je tada sa “Born In The Usa” dominirao radio valovima i vratio Saletu koji ih onda sretan uvalio nekome za sitne pare. Nekoliko godina kasnije kada je američki gitarski zvuk u mome malom svijetu napokon u potpunosti nadvladao britanski-post-punk-gothic-industrial-sound The Dream Syndicate su se na mala vrata provukli nazad uz rame sa Homestead/SST bandovima. Posudjeni CD “Medicine Show”sa bonusdodatom live pločom sa turneje Medicine Show iz 1984 mi se mjesecima povlačio po sobi prije nego što sam ga bio prisiljen vratiti vlasniku Damiru zvanom Crv. U to doba toliko sam radikalno izmjenio svoje mišljenje o ovoj ploči da je danas smatram jednom od najboljih američkih rock ploča u osamdesetima.
Prevrnuo sam pola Londona i cijelu Nizozemsku ne bi li pronašao spomenuto CD izdanje ali morao sam se zadovoljiti rabljenim vinilom kojeg sam tek prije tri godine uspio kupiti na burzi ploča u Utrechtu. Prva dva albuma izdani za A&M dugo su bili nenabavljivi. Prvi je sada sigurno reizdan dok za “Medicine Show” nisam siguran. Treći “Out of the Grey”se može kupiti direktno od Wynna na koncertima, a posljednji studijski “Ghost Stories” koji je bio izdan za Enigmu se dugo povlačio po dućanima, ali nisam siguran da ga još ima.
Prvi solo album centralne figure banda tekstopisca i autora vecine pjesama Steve Wynna “Kerosine Man” uslijedio je odmah po raspadu The Dream Syndicate1990e i oznacava pocetak bogate solo karijere. Ako su The Dream Syndicate bili band osudjen da vjecno ostanu u predvorju slave poput Big Star desetljece ranije, “Kerosine Man” je Steve Wynna sa nesudjenim hitovima poput Carolyn trebao definitivno lansirati u orbitu. To se nije dogodilo i Steve je zajedno sa Syd Griffinom i ljudima iz House of Freaks osnovao ad hoc band Gutterball.
Stevea sam prvi put uživo gledao u amsterdamskoj prodavaonici ploča “Get Records” solo s akusticnom gitarom u tri popodne pred deset ljudi uključujuci prodavace. Od tada mislim da sam ga propustio mozda samo jednom u bilo kakvoj kombinaciji (nakon Gutterball, Steve je kolaborirao sa članovima odličnog bostonskog banda Come, da bi u zadnje vrijeme band iza sebe počeo nazivati Miracle 3).
U savrsenom svijetu za koji znamo sa ne postoji (ali je moguć!!!) Steve Wynn bi trebao biti Jon Bon Jovi ili barem Tom Petty. Svaka njegova nova ploca i singlice bi nam svima trebale izlaziti na usi, s njegovim pjesmama bi nas trebali daviti na svim radio stanicama a njegovo lice ljepuskastog vjecnog mladica sa stalnom poluosmjehom na licu bi trebalo nam se ceriti sa postera i globalnih glazbenih televizijam. Steve na koncertima nikad nije los ali je zato prečesto je fenomenalan. U ovih dvadeset godina napisao je mali miljun rock pjesama zaraznih melodija, ubojitih gitaristiekih pasaza i dirljivih/jezivih stihova. Uz to svira barem sto koncerata godisnje da bi prezivio. Znao sam gledati njegove nastupe sa pet- sest i vise “pravih” biseva gdje publika u ekstazi doslovce nije pustala band s pozornice. Veceras je sve sabijeno u sat vremena i sviraju uglavnom stvari sa novog albuma “Static Transmition”, jednog naoko sasvim prosjecog Wynn ostvarenja. Medjutim uzivo to je sasvim sasvim druga prica. Band je nadahnut i razvaljuje.
Solo gitarist Jason Victor je genijalan, a ritam sekcija izvrsna. Odavno nisam vidio Wynna sa bandom koji pumpa toliko adrenalina. Oci im se cakle od srece i uzitka dok sviraju. Ovo je band koji svira rock glazbu koju volim, kakvoj vjerujem i koja mi pruza istinsko neiskvareno uzbudjenje. Melodije, zarazni refreni, tenzija i snaga zarobljena u srednjim tonovima elektriene gitare, cool tekstovi. Osjecam se ziv, osjecam se D O B R O.
Steve Wynn & Miracle 3 sviraju u KSET-u 14.10. Jednom davno dok sam jos zivio u Zagrebu organizirao sam u tom istom KSET-u koncert cikaskog banda Eleventh Dream Day. EDD su svojim ranim danima slovili kao kvalitetniji The Dream Syndicatesljedbenici. Njihov basist Doug McCombs je kasnije bio jedan od utemeljitelja Tortoise utjecajnog art-rock banda devedesetih. Prva stvar koju me je gitarist Rick Rizzo pitao dok smo istovarivali opremu, pokusavajuai skontati na kakvo je mjesto dosao, te od mene doznati na kakav ozdiv publike ce naletiti te veceri bila je “Jesu li The Dream Syndicate ikad svirali ovdje?”
Tek nepunih 14 godina kasnije evo prilike da se stvari dovedu koliko toliko na svoje mjesto i u ovom slucaju iznimno, vjerujem da nece biti kasno.
